Pišem novi roman, nešto što tek ima obrise, poput sjene, samo naznaku postojanja koje živi u mojoj glavi, svijet koji se stvara, a riječi poput bisera slažu se u čarobnom nizu, trepere i prenose misli uhvaćene u trajanju!

Radni naslov: LJUBAV NE TRAJE 3 GODINE

DOZVOLA ZA ULAZ

Ponekada stvarno mislim kako u životu nema nikakve pravde i kako nas nitko ništa ne pita kada odluči uskočiti malo u naš život. Gdje li su tu pravilnici, amandmani, uvozne dozvole, odobrenja, ugovori, dogovori, pregovaranja, advokati, javni bilježnici i sva ostala čudesa. Tu nema nikakvoga zakona, nema pravila, najava, traženja dopuštenja za slijetanje, putovnica, viza, carina….bez ikakvog papira svatko može otvoriti vrata i uči u moj život tek tako. Mislim da ću protestirati i tražiti potpisivanje peticije, boriti ću se protiv takvog ilegalnog upada. Ne želim više nikada nikoga primiti u svoj život dok mu ne odobrim vizu sa veeeeelikim pečatom. Ako treba ugraditi ću sva čuda «antivirusnih» programa i na svakog sumnjivca nalijepiti etiketu «spam»! Jasno i glasno vičem……….ne želim nepozvane spamove u moj život! Nadam se da me Svemir čuje i da će svu nepoznatu «poštu» preusmjeriti prije nego stigne do mene! Dosta mi je!!!

Taman sam posložila sve razasute kockice u meni, a slagala sam ih godinama, dakle ni manje ni više nego GODINAMA. Jednu po jednu polako stavljala na svoje mjesto. Koliko je samo za to trebalo strpljenja i volje, koliko odricanja a i suza. Nije to bila nekakva sličica od 1000 fazli pa malo stisneš zube i složiš, o ne, ovo je bila puno veća slika. Fazli je bilo na bacanje, nebrojivo mnogo, cjeli mix svega. Tu nisu bile sam moje fazle već razno razne fazle koje sam pokupila uz put, živeći neki čudnovat život daleko od sebe. Trebalo je sve to rasčistiti, odvojiti balast, prepoznati što je to moje a onda još od toga posložiti sliku vlastite kreacije sebe. To je bio posao! Tako sam ponosno trljala ruke kada se konačno slika pojavila i zasjala ljepotom. Wow kakav trenutak. Bila sam prpošna i uživljena u stvaranje, kao da su mi se putovi konačno otvarali, vidjela sam jasno nebo i zvijezde, kristalno čiste, bile su tu u mome oko i ja sam se mogla ogledati u njima. Bila sam sama i samo svoja, više mi nitko nije mogao zamagliti pogled, konačno sam disala samostalno, bez ikakvih «aparata» iti ikakve pomoći.