PREDGOVOR

Neki dan sam se zaigrala sa svojim prijateljima i zamolila ih da mi kažu prvu asocijaciju na riječ ŽIVOT! Mislila sam to će biti raskošan stol atributa s mnogo zgodnih delicija, puno čokolade, šlaga, vanilije i cimeta.  Ok, biti će tu i malo kiselih krastavaca i možda po koji nejestivo-kameni komad mesa, i to je to! Opći dojam, evo bar za +4!!

A kad tamo, Bože moj što je to bilo! Ostala sam zalijepljena na zid od toliko snažne energije «nejestivosti»!  Umjesto u dvorani za bal sa prekrasnim staklenim lusterima koji svjetlucaju poput zvijezda i dugim zlatnim stolom na kojem počiva rapsodija okusa i mirisa našla sam se usred najgore bitke, negdje u mokrom i hladnom rovu sa puno blata u ustima i neizdrživom smradu od toliko puta ponavljane riječi «sranje» da sam jedva hvatala dah! Zar je ovo moguće, zar nama se život stvarno toliko zamjerio da smo postali ratnici i jedino za što znamo je borba i samo borba i ništa drugo osim toga. I onda spazim, sve je više tužnih ljudi, sve je više pognutih glava, ulice su sumorne a koraci umorni, kao da smo izgubili dar, zjenice su utihnule a kada se i pojavi sjaj samo se rastopi u bezizražajnosti i nestane bez traga i okusa. I opet je sve bljutavo na dodir!

A ptice stalno pjevaju, tako se trude uljepšati nam trenutke, ali buka je prejaka nitko ne čuje.  Sunce se na zapadu rastapa u bojama sa najglamuroznijom baletnom pratnjom oblaka i prije nego nestane na horizontu zarumeni se od stida jer u cjeloj dvorani sve stolice su prazne, nikoga nema barem na trene da baci pogled, tek jedan mali osamljeni osmjeh luta uokolo, pokušava naći lice na kojem bi se zasadio i rascvjetao u milijun šarenih cvjetića te zagolicao srca da svijetu otpjeva odu radosti! Al nikoga nema, kao da su svi otišli u svoje brige!

A tako malo trebamo, jedan drugačiji pogled, jednu malu misao koja će kada se zakotrlja pokrenuti čudo i stvoriti lavinu promjene. Treba nam samo jedna jedina riječ iznjedrena iz istine koja nema ograničenja, koja zna što sve može i hoće. Treba nam tek iskra koja će zapaliti buktinju u nama i osloboditi nas ustajale prašine i vlage iz rovova. Treba nam ljubav, čista, iskrena i sveta da nam zagrli srca i zaljubi nas u nas i zaljubiti nas u život, svijet, oblake i ptice, zaljubi nas u istinu, osmjehe i titraje, zaljubi nas u igru i jutra i tišinu, zaljubi nas u drvce koje stoji uz put nevino i slatko i postoji tek da bi se ogledao u zjenici Svemira.

I svijet će s vama zaplesati tango umotan u mirise cimeta i čokolade!

Kako dovoljno i kako veličanstveno!!!!!

U POČETKU BIJAŠE «ODLUKA»

Jedno je sigurno, pravi smo stručnjaci za razno razne bjegove. Jednostavno obožavamo se praviti ludi, okretati glavu sami od sebe i hiniti  kako je sve u najboljem redu. I što je najgore ne odustajemo,  pola svog života i još duže. U međuvremenu grčevito smo se bazirali na mijenjanje svega oko nas, prijatelja, šefova, politike, glupih pravila, ljubavnika, prirodnih zakona, svemira. Halo svijete čuvaj me se, stigla sam i sve ću sada promijeniti!  Ah, ali nešto baš i ne ide, zar ne?

Priznajte samo koliko puta ste htjeli mijenjati bar nekoga ili nešto jer eto taj netko/nešto i ne valja, ma tko li bilo. Kad god nam se nešto ne sviđa mi bi to mijenjali ako treba i glavom kroz zid. I uvijek na kraju ostanemo ranjeni. A kako bi drugačije. I što onda? Onda ipak shvatimo da baš ne možemo samo tako mijenjati svijet oko nas pa odustanemo, a odustanemo i od rješavanja problema. To nam je tako logično, odustanemo jer ga ne možemo riješiti, a nije da nismo pokušali,  ubili smo se od pokušaja, toliko smo se naobjašnjavali ovom koga želimo promijeniti ali ništa. On ne kuži da bi se trebao promijeniti, on je sebi skroz ok. Zapravo taj drugi bi mijenjao vas jer tu je problem, nije on problem vi ste problem i on se ubio pokušavajući mijenjati vas a vi ništa, ni milimetra a kamoli koraka.

Tako se nekako nađemo u klopci, začaranom krugu. A kao svaka fizička aktivnost i vožnja po tom krugu nas izmori pa posustanemo, nervozni smo, razočarani, nadasve jadni i onda krenu bjegovi u sve i svašta. Jako dobro znam taj scenariji. Mislim da ga svi prođemo ili još prolazimo. Ako ga još prolazite, molim vas brzo izađite iz te faze, ta faza je ubitačno lažna i ne vodi nikuda. Što dalje sve će vam biti teže a problemi od kojih okrećete glavu samo će rasti dok vam ne zaprijete uništiti vas. Joj, još mi titraju u glavi svi moji bjegovi. A bilo ih je!

Sa trideset i nešto godina postala sam nezadovoljna svojim životom, bila sam u dugoj vezi a nisam bila zrela za obitelj. Zvuči malo suludo ali to je bila moja istina koja je za mene tada bila vrlo frustrirajuća. Svi «normalni» su se ženili i donosili djecu na svijet a ja sam bila u magli. Trebala sam nešto ali nisam imala pojma što. Nisam imala pojma zašto se sve događa i iz kojih razloga i kojim povodom, jedino što sam znala je da ne mogu uletjeti u nešto što su sve moje stanice odbijale a ja nisam imala snage uvjeriti ih da bi se trebale ponašati kao sav «normalan» svijet i da ću ja zbog njih imati grdih problema.

Znala sam da u ovakav kontekst stvari treba ubaciti promjenu jer definitivno se nešto trebalo mijenjati samo što i kako nije mi baš bilo posve jasno. Onda sam krenula logikom stvari, ako baš i nisam zadovoljna u vezi trebala bi promijeniti moju «drugu polovicu» u onu sliku kakvu sam je stvorila u glavi i koja bi mene definitivno zadovoljila. On bi morao biti takav, takav i takav i imati to, to i to. Sve sam lijepo posložila u svojoj glavi i krenula na posao. Razložila sam i strategiju, tko, kada, kako i na koji način, imala sam u glavi već lektorirane sve monologe sa izbalansiranom dozom ozbiljnosti, strogosti i mjestimično ubačenim elementima dramaturgije kako bi dobila emocionalnu napetost u trenucima kada bi trebala suza zatitrati u oku i natjerati protivnika na predaju i promjenu. Ali nije baš išlo tako lako. U međuvremenu sam mijenjala taktike, uvodila nove likove u priču, dodavala i oduzimala zaplete i rasplete, okretala preferirane smjerove i umorila se od svega. I ništa!

Nakon dugog vremena morala sam prihvatiti i shvatiti da ne mogu promijeniti svijet (mali se baš i ne da) i umjesto u sebe bacila sam se na sebe i na sve ono što je bilo u mojoj moći. Ma samo neka se nešto mijenja, bilo što. Bila sam spremna na velike promjene, pokušala sam «sve», prvo sam se ošišala, ali se ništa nije dogodilo, onda sam promijenila boju kose i opet ništa, pa je došao na red auto, boja zidova, parfemi, haljine, cipele i cipele pa opet cipele, razmišljala sam i o imenu. Uzalud! Nakon svake neuspjele promjene samo sam se više bacala u očaj. Ništa mi nije donijelo poboljšanje ili suvisli odgovor. A onda kreću bjegovi od sebe. Počela sam raditi 9 sati pa 10 sati, bavila se svim što mi je ikad palo na pamet, išla na jogu, pilates, fitnes, aerobik, rolanje, trčanje, tečajeve kuhanja, gatanja, spavanja što već. Znala sam gdje se odvijaju bilo kakvi tečajevi u gradu, znala sam što igra u kinima i postala zaljubljenik kazališnih predstava čije mi karte dođu pod ruku, ali ni to me nije zadovoljilo. Još uvijek sam imala dovoljno vremena suočiti se sama sa sobom i osjetiti kako nešto na valja i kako sreća na hoda mojom stranom ulice.

Onda sam upisala magisterij i odlučila se ubiti od preokupiranosti svime i svačime. I stvarno sam se ubila, pisala sam čitala, polagala ispite, pisala, učila, čitala, jogirala, kuhala, spremala, radila, čitala, učila, magistrirala i na kraju pala u najdublji očaj do tada. Ništa od toga nije pomoglo! Bila sam nesretna, ništa ama baš ništa me nije moglo usrećiti. Bila sam prazna, jadna i plutala  morem života bez ikakvog smisla. O tako mi je trebao smisao, očajno mi je trebao smisao!

Jedne noći usnula sam čudan san,  pojavio se niotkuda zanimljivi lik i pitao me: «A tko si ti»? Probudila sam se u panici i u trenu oka bila budna kao podne. «Tko li sam ja» pitala sam samu sebe. Kolutala sam očima i sva se pretvorila u tišinu kako me ništa ne bi omelo, ušla sam u svaku svoju moždanu stanicu, prekopala svaku sivu i bijelu tvar, čak sam i hipofizu pitala ali nigdje nije bilo odgovora. Jedino što sam znala je da sam Danijela i da bi trebala biti žena.  Čula sam lupanje srca, jako je lupalo. Danas mi je jasno zašto, kao da mi je tada vikalo: »Hej ja sam tu dođi pitaj mene»!  Jasno vam je da to onda nisam učinila, pa gdje ćeš odgovor tražiti u srcu ono je glupo, samo s vremena na vrijem cmolji kao kakva pokvarena slavina koja  kaplje i kaplje i tako je dosadna. Pih, kakvo srce!

Ali dobro, to je bilo tada.

Ostala sam budna do jutra. Ustala sam nevjerojatno svježa (inače mi jutarnja svježina nije jača strana), pogledala sam se u ogledalo. Tamo me je neko čekao, netko koga sam morala otkriti,  netko koga sam morala upoznati, netko u koga sam se morala zaljubiti. Gledala sam se u oči, nevjerojatan trenutak (i danas ga mogu doživjeti istom jačinom i ljepotom), trenutak koji je trajao bez trajanja, bilo je to vrijeme koje se ugasilo u mojim zjenicama i zajedno je sa mnom stajalo mirno i začuđeno. Bio je to trenutak savršene čistoće,  ponovno sam se rađala tu u mom pogledu ogoljena od svega, od svih poraza, priča, laži, kajanja, krivnji, prošlosti, moranja, skrivanja, dokazivanja, pretvaranja, maski, ničega više nije bilo, bila sam samo ja u sjaju mog oka, kao dodir svile na dlanu, pitka kao voda.  Nasmijala sam se sebi kao kakvoj dragoj prijateljici koju nisam vidjela duuuuugo i sad sam je iznenadno srela u gomili ničega. Klimnule smo jedna drugoj dostojanstveno kao da smo u tom činu prešutno sklopile ugovor o otkrivanju. Ova površina mene je odlučila upoznati svaki ostali i najzakučastiji  dio Mene, dio u kojem nikada nisam bila, dio za koji i nisam znala da postoji.

Prvi puta u životu sam bila  apsolutno sigurna da sam donijela pravu odluku!

Bilo je zastrašujuće divno doživjeti sebe na taj način i poželjeti dotaknuti svoje tkanje, ući u sve te tajne odaje vlastitog bivstva i otkriti svijet koji se tamo skriva.  Nakon toliko vremena shvatila sam kako se i ne poznajem, bila sam potpuni stranac samoj sebi. Otkriće da sam do sada živjela tek po inerciji, bez dubine i širine, po nekim ustaljenim pravilima koje je eto rabila masa, zgrozilo me je.  Ja sam samoj sebi bila «masa» i slagala se u ladice koje su bile opće prihvatljive, cilj mi je bio biti općeprihvatljiva a da uopće nisam smatrala potrebnim  biti ono što jesam i živjeti sebe punim plućima. To nije ništa drugo nego živjeti laž, živjeti po pravilima koja postoje jer se to nekom sviđa i uvjeravati se kako je to jedino dobro ili ispravno. Pa kako sam uopće tako i mogla biti sretna, jednostavno nemoguće!

Ponekada se uhvatim kako razmišljam da sam sama sebi poslala poruku u san i sve više mislim da je to istina. Zapravo hajdemo jasnije objasniti, mislim da sam ja iza svih ovih maski koje sam poslagala i hrpe zidova koje sam sagradila toliko željela naći istinsku sebe da mi je svemir poslao malog glasnika koji je pokrenu lavinu, poklonio mi je pitanje kao okidač. Ako toliko snažno tražite nešto to će te i dobiti. «Okidači» su divne poruke poput putokaza, samo ih ponekada znamo i predvidjeti ili se oglušiti na njih, praviti se da ih ne čujemo i ne razumijemo, nježno rečeno pobjegnemo (a kako rekoh to nam ide).

Moram priznati, kada sam donijela odluku da krećem na put upoznavanja sebe, obuzeo me strah. Znala sam da više ne mogu pristati na samozavaravanje, ne mogu se više uvjeravati u laži kad duboko u sebi znam da su laži. Ali nije samo to bio problem, jednako sam tako znala kako moram prekinuti sa nekim svojim  ustaljenim navikama koje su me zatupljivale, da moram prekinuti s nekim svojim razmišljanjima, sa stavovima iza kojih sam se skrivala, da moram prekinuti čak i sa nekim ljudima koji su me iscrpljivali i krali moje vrijeme (bolje rečeno  nisu krali, ja sam im to dopuštala) zapravo krivo sam se izrazila nije me obuzeo strah, neeee, obuzela me PANIKA² (panika na kvadrat). Užas! Noge su mi podrhtavale od te pomisli, dlanovi se znojili, a želudac kao bačva uskipjelog mošta ključao je i dimio na sve strane.

Moj ego je bio u najvećoj opasnosti, on je vrištao. Sjedio je na svom raskošnom tronu i sve više osjećao približavanju kraja, njegovom kraljevstvu prijetila je revolucija, već su se počeli pojavljivati transparenti «Dolje apsolutistička monarhija», došlo je vrijeme za demokraciju. Kad malo bolje razmislim bila je to tzv. kipuća faza  koja donosi promjene. Činilo se kao da mi svaka stanica treperi u svom ritmu i da je sistemom totalno zavladao kaos. Moje su misli bile kaos, moji su snovi bili kaos, moje su rečenice bile bez riječi, moje vrijeme nije imao ritam. Ponekad su sati bili dugi kao Kineski zid a ponekad nisam uspjela ni spoznati da je prošao dan.

Nisam nikada bila ovako dugo u ovoj među fazi između odluke koju sam donijela u sebi i akcije koja je trebala slijediti nakon odluke. Ta moja međufaza je rasla, dobro sam je nadebljala i prijetilo mi je da se zalijepim u tom nekom prostoru između. Prošlo je dovoljno novih ponedjeljaka, novih prvih u mjesecu, novih izlazaka i zalazaka sunca i nova godina je prošla a ja sam još tapkala na mjestu. Bila sam svjesna toga, bila sam jaaaaako svjesna toga, bila sam ljuta na sebe i rekla si da sam kukavica i obična šmokljanica.  I svašta sam si rekla (nije baš preporučljivo takvo što staviti u knjigu).

Nevjerojatno je koliko se bojimo promjena, neki čak cijelog života imaju istu frizuru (to su oni najzagriženiji u filozofiju «ništa ne mijenjaj») . Čamimo u mraku i znamo da smo u mraku, vidimo vrata ali tko će sada van tko zna što nas tamo čeka, a u mraku znamo da je mrak pa nam se čini da smo na sigurnom teritoriju. Takva je naša logika, sigurno je sigurno, makar nam je loše ali je sigurno. Dopuštamo da strahovi vode naš život i onda ustaljenost nazivamo sigurnošću!!

I ja sam dopustila da me strah sputava. Razbijala sam si glavu s pitanjem što će biti ako promijenim sebe, svoj život. U glavi sam imala stotine scenarija i brinula sam brigu za nešto što bi se možda moglo dogoditi u budućnost. Hoće li biti ovako ili onako, a što ako bude tako, a moglo bi,  a što ako sve krene naopako i tko zna što bi se još moglo dogoditi???  Mogao bi s neba pasti superman ravno na moju glavu i slomiti me, a onda bi se mogao pojaviti gigantski štakor i pojesti me! Bolje da i ne izlazim van, bolje da prestanem i disati mogla bi udahnuti nosoroga!!!!

Ako nastavim ovako pretvoriti ću se u totalnog fobistu svega i svačega i tako propustiti ovu avanturu života i umirati cjelo vrijem u strahu.  Bože kakva glupost. Stvarno je neoprostivo brinuti o nečem što se još nije dogodilo a uopće ne znam ni da li će se takvo što i dogoditi ali  ja se eto ubijam mislima što ako se ipak dogodi, brinem brigu o nečem što ne postoji. Gušim svaku ljepotu ovog trenutka brineći o stvarima i djelima koje ne postoje. Kad pogledam sliku iz blizine ja sam najgori mazohista ovoga svijeta. Ali ako je imalo utješna činjenica, ja sam najproduktivniji mazohista ovoga svijeta kao i milijuni drugih ljudi na ovome svijetu.

Ne, nije me umirila ova činjenica ni najmanje!

Shvaćate li što si radimo? Sami sebi! Zato, molim vas naučite ovo prije nego prođe život. Naučite ovog trena da je jedino što imate upravo ovaj trenutak, sve ostalo je prošlo a budućnost će tek doći, nemamo je sada ona postoji samo u ideji. Zato osvijestite ovaj trenutak, uđite u njega i osjetite ga svom svojom silinom. U njemu je život, on vam ostavlja tragove, on vas uzvisuje daje vam titraje, daje vam ljepotu za pamćenje ali isto tako možete sve ovo zanemariti i ovaj trenutak obojiti u ništa ili još gore u tugu i jad, u brigu o onom što bi trebalo doći u nekom dalekom futuru.

Počnite živjeti odmah sada u punini, nemojte živjeti s odgodom. Pazite se razmišljanja: «Biti ću sretan kad………..!» Kad upadnete u ovu filozofiju taj «kad» nikada i ne dođe jer uvjetima da se taj «kad» ostvari nema kraja, svaki uvjet rađa novi, uvijek nešto postoji, uvijek postoji ono +1. Kada tako razmišljate nikada nećete imati potpunost. Uvijek će vam nešto faliti za potpunost i nikada neće biti zadovoljeni svi željeni vanjski uvjeti da se prepustite i uživate u trenutku. Sami sebe stavljate u spiralu nezadovoljstva i nema kraja, svaki novi krug jače vas veže na taj prazan osjećaj neispunjenosti i bez-smisla. Svaki novi krug jači je očaj koji proždire svaku dobru misao koja se slučajno pojavi na horizontu. Bespovratno gubimo sjaj u oku i postajemo fikusi!

Nemojte biti fikus, neka fikus bude fikus vi se odlučite biti vi, sretni i potpuni!

I ja sam konačno prestala biti fikus. Izašla sam iz veze koja je trajala 12 godina, hrabro stala pred cijeli svijet i izjavila: «Ne dragi moji ja se neću sada udati i nema djece na putu niti išta slično tome, ja sam odlučila upoznati sebe, otkriti što je život i pronaći smisao!» Kraj citata! Možete li zamisliti kakvi su pogledi bili upereni u mene, ni Alisa u zemlji čudesa nije izgledala začuđenije od tih pogleda.  Mnogi su mislili da sam poludjela, da mi se nešto poremetilo u glavi, da me uhvatilo ludilo new age-a ili što li već. Bilo je još čudnije što je moja «druga polovica» veze prekrasna osoba, osoba puna ljubavi i raznih ostalih divota, (još uvijek zauzima posebno mjesto u mom srcu) ali bez obzira na to znala sam da ne mogu rasti uz  njega, jednostavno nisam mogla a istodobno sam bila sigurna da mu ne mogu dati ono što on treba i želi. On mi je dao svu ljepotu koju je trebao dati, mislim da sam i ja njemu i ta misija je bila završena (hvala mu na tome) a meni je trebao moj prostor, ja sam trebala biti sama. Osjećala sam da samo tako mogu dalje!

U svom tom «kamenolomu» jedino utješno bilo je što sam snažno osjećala potrebu za novim korakom i što su me mama i tata razumjeli i neprestano kupali u ljubavi (iako im je bilo jako teško). Sve je ostalo bilo nepoznanica, gdje, kako, kuda, što dalje. Nisam imala pojma! To vam je kao da krećete na put ali nemate znanja kuda idete, na koliko dana, da li vam treba ljetna ili zimska garderoba, možda se trebate cijepiti protiv malarije ili nekih drugih egzotičnih bolesti, čekaju li vas tamo vukodlaci, mali zeleni ili možda ne postoji ništa tek vakum. Apsolutno ništa nisam znala, samo sam imala vjeru da je tamo kamo trebam doći moje mjesto i što god bilo moje je!

Čudno je kad pustimo naše osjećaje na površinu i isperemo ih od strahova, ego tripova i ostalih «prljavština» onaj sjajni kamenčić što ostane naša je prava istina, naša sjajna zvijezda vodilja. Trebamo je samo njegovati, brusiti i ogledavati se u njoj. «Samo» rekli bi, ali to «samo» dug je proces, dug je put. Ništa se ne događa preko noći pa tako i nama  treba malo vremena za pronaći kamenčić i pretvoriti ga u savršeni dijamant, tu nema mjesta za nestrpljivost. Al hajde ti to znaj, ja sam mislila da trebam dobiti sve odmah, istog trena kad bi pomislila na nešto.  Ja sam htjela da se odmah osjećam veličanstveno sretno, ali to baš i nije bilo tako.

Znate li kako izgleda transformacija iz dvoje u ja sam? Uuuuu  samo to mogu reći, mislim da shvaćate. Odjednom je sve trebalo raditi sam, odlaziti na spavanje, buditi se, jesti, voziti, gledati TV, šetat, kuhati, kupovati, disat, sve sam. Nikoga nije bilo u blizini. Roditelji 200 km daleko, prijatelji zaokupljeni poslom, zubićima, dojenjem, mekanom ili tvrdom stolicom, povraćanjem, trudovima, pelenama, benkicama, zadaćom, kuhanjem, problemima «on mi ništa ne pomaže» ili «ona me uopće ne razumije»  bili su u 333. svemiru daleko od mene. Dakle bila sam sama na svijetu, kao utopljenik na splavi koji čeka da se nešto dogodi i da ga netko pokupi nekuda, bilo kuda, samo negdje gdje ima tla pod nogama makar i u pustinju. Kakva panika, ha? Biti sam, kakvo je to agregatno stanje, moja prijateljica bi rekla jeb….! Kao da sam bila višak, nitko me nije trebao, nikome nisam falila, nitko me nije čekao. Odjednom mi je moja zamisao da nađem sebe bila glupa, kako da nađem sebe i što ću onda sa sobom, kada sam ovako saaaaaaaaaama i jadna i kukavna i slabašna i nikakva i tko mi je kriv kad sam glupa i tako mi i treba i zar nikoga nema da me zagrli………….hoću da me neko zagrli odmah i sada i bezuvjetno ovog trena.

Nije bilo nikoga. Kao kad pohamo meso pa ga uvaljamo u jaja, brašno i mrvice tako sam i ja samu sebe uvaljala u jadikovanje, kukanje i samasažaljenje. Totalno sam se izgubila u novoj ulozi zvanoj «Potpuno sama žena tražiteljice same sebe». Imala sam ulogu ali nije bilo scenarija,  rekvizita, scena a kamoli filma. Tada mi uopće nije palo na pamet da je sve u mojim rukama i da mogu snimiti film kakav god zamislim samo trebam zamisliti i krenuti.

Zanimljiva je ta samoća. Mi uopće ne znamo biti sami i jako se bojimo toga, ostati sam, užas. Samoća je jednaka najgorim strahovima. Ni ja nikada do tada nisam bila sama. Prvo imaš roditelje, braću ili sestre, širu obitelj koji te svi većinom vole jer si mala, slatka i gegaš se kad hodaš. A onda imaš svoj razred, prijatelje iz tvoje ulice, simpatije, pa škvadru sa faxa, pa ekipu iz Saloona, pa tvoje prijateljice koje imaju neizmjerno puno vremena za ispijanje kava i gatanje tipa voli me ne voli, pa onda dođe i taj koji te voli, mazi i pazi pa imaš sebe u njegovom zagrljaju i onda ŠOK, više nemaš nikoga i nitko nema baš vremena za tebe i tvoje jadikovke. Što sad? Kako biti sam i sretan, da li je uopće moguće? Nije, vrištalo je sve u meni! Nisam znala što bi sama sa sobom, nakon svih aktivnosti ipak stignem kući i kad otvorim vrata i polagano uđem unutra istog trena zgrči mi se želudac i napadne me neopisiva potreba bijega u galamu, ljude, buku, preplavljenu masu da svu sebe utopim u njima i tamo nestanem u snovima. Mrzila sam tu tišinu koja me je dočekivala, bila je zlokobna, cjeli je stan bio tako pun nje da se nigdje nisam mogla skriti, šutjela je u mojim ušima težinom jačom od stotine decibela.  Ni radio nije pomagao, ona je bila jača. A njena prijateljica samoća, kao da joj je bila blizanka. Nisu mogle jedna bez druge, a nijedna od njih nije mogla bez mene. Opsjele su me i hranile se svakom mojom suzom, to im je trebalo u neizmjernim količinama, a ja sam ih hranila. U danima dok je svuda oko mene titrao život u svoj svojoj ljepoti i čekao na mene, ja sam u društvu svojih «tlačiteljica» ubijala samu sebe i sve svoje trenutke gužvala i pretvarala u ljigavu amorfnu smjesu vlastitog pakla kojeg sam tako lijepila uokolo pretvarajući se u otpad vlastitog sažaljenja.

Što sam si samo radila, ja sama sebi! Totalna auto-destrukcija bez ikakvog razloga. Da bi se mogla izvući iz ove faze očito me je trebalo gurnuti da padnem na dno, da prokrvarim i da se sva ova tuga pretvori u bijes, a bijes u borbu. To je bio moj način, tada mi je trebalo dno, trebala sam pasti do najdublje svoje boli kako bi mi to izazvalo prevrat.

I to se dogodilo! Iz očaja sam se na smrt zaljubila u jednog muškarca apolonskog tipa, i eto dobila sam «nekog» ali na vrlo, vrlo kratko. Moj Apolon je vrlo brzo nestao i ja sam opet ostala sama i pala na najdublje dno najdubljeg dna. Onako izmorena, jadna, bijedna i sada već podosta bijesna shvatila sam da u toj tamnoj rupi mogu umirati i umirati ili ću jednostavno ustati i izazvati cijeli svijet da mi se prostre u najvećoj raskoši. Odlučila sam sama sebi reći DOSTA! Izustila sam to, digla sam se iz blata s onim opakim pogledom ispod obrva, otresla sve sa sebe i odlučila biti sretna. Zamislite kako je to divno kad sami možete reći dosta i  ODLUČITI biti sretni i veseli,  čak i sami, ha kakvu moć imamo. Sami odlučujemo što ćemo, hoćemo umirati u sebi dokle smo god živi (a onda je upitno koliko smo i živi) ili uzeti život u svoje ruke poput najsavršenije svile i iskreirati si veličanstvenu haljinu i biti divni, najveća zvijezda svog života.

Eto ja sam konačno odlučila prestati sa dramama i poniženjima i postati najsjajnija zvijezda svoga neba!

Kad pošalješ takav ujednačen pjev iz svake stanice svog tijela u Svemir dobiješ ono što ti treba (kao i dno). Kada sam odlučila biti sretna i krenuti dalje, Svemir mi je poslao jednu slatku knjigicu punu divnih poticajnih misli i staru prijateljicu koja je isto bila sama i koja je isto tražila sebe. Bila sam luda od sreće,  za mene je to bila fascinantna slučajnost. A znate li što je slučajnost za stvarno? Ne znate, slučajnost je način da Bog djeluje a ostane anoniman.  Divno zar ne? I ne samo što je divno, istina je.

Sa svojom dragom prijateljicom i knjigom u ruci moji dani su postali podnošljiviji, dobili su tračak nade i opet mi se vratila vjera u život, kolala je krvotokom po svim mojim prostranstvima i ljuljuškala me prije spavanja za laku noć. Prepoznavala sam stari osjećaj, onaj duboki znak koji ti govori da si na pravom putu i da je sve ok. Bilo je to veliko olakšanje nakon oluje koju sam prošla. Na sreću oluja uvijek prođe i opet zavlada mir, u zraku ostane miris svježine, nekog novog kisika koji nam nježno nadima pluća i puni nas energijom. Kao da je započelo novo razdoblje. «Osobne oluje» hajmo ih tako nazvati, koliko god bile bolne možemo biti sigurni da uvijek dobijemo samo onoliko koliko možemo izdržati. Znam ta vam činjenica ne izgleda baš pretjerano očaravajuća, svi bi mi voljeli da tih oluja uopće nema, ali na žalost ništa nas tako ne može potaknuti na promjenu kao što mogu «osobne oluje». Kada nam je lijepo, opušteni smo, samo sanjarimo i uživamo,  nemamo nikakve potreba išta mijenjati, super nam je. Tko bi bio toliko lud išta dirati kad nam je dobro, kad uživamo. Ali zato kad nam krene nizbrdo, upregnemo sve što se upregnuti da kako bi se izvukli iz toga i ponovno našli svoje toplo utočište. Oluje kao da nas uhvate za ramena i protresu klicajući: «Hej ma daj se probudi, otvori um i kreni, toliko divota čeka na tebe a ti si se zakopala na jednom mjestu i misliš kako ne možeš nikuda!» Tako nekako bi glasila poruka koju nam Svemir šalje u olujama,  zato nam trebaju, treba nam izazov za akciju jer za svaki skok na gore, na stepenicu više potrebna nam je akcija.

Samo, znate li što je najgore od svega?? Ima puno ljudi koji ne shvate poruku oluje pa nakon nje umjesto da se stresu i pokrenu na akciju padnu u još veću agoniju jer ta prokleta sudbina što im je namijenila. Iza toga nema akcije samo se još dublje zakopavaju u svoju rupu i čame po scenariju «u očekivanju Godota!»

I što reći nakon ovoga neko gordo uskliknuti: «Živjele osobne oluje i živjeli svi koji su se pokrenuli i u to ime nazdravimo»! Uvijek treba nazdraviti kad napravite nešto dobro i kad osjetite da ste pokrenuti i da se penjete. Kao i svaki alpinista koji ima svoja mjesta na kojima zastane i na kojima pogleda dolje diveći se koliko je toga već prošao, tako je i sa nama. Trebamo odmore, zato zastanimo, sjetimo se kakvi smo bili prije mjesec, 5, 10 i koliko toga smo do sada iskusili i promijenili se u skladu s  novim spoznajama i proslavimo to, divno je zar ne?!

Moja prijateljica i ja smo si jednu veće priredile takvo slavlje. Napravile smo same sebi najraskošniju večeru sa najukusnijim delicijama i omiljenim bukeom crnog vina zvanog Calitera. Dopustile smo sebi biti veličanstvene princeze, po potrebi amazonke ili svemoćne Lare Craft, te smo večeri bilo što god smo mogle zamisliti. Puno smo se smijale i pričale o danima i događajima koje smo prošle pokušavajući ih sada gledati drugim pogledom. Iako još uvijek nismo imale pojma kako ćemo dalje i gdje li je svijetlo, a kamoli kako ćemo naći odgovor na stotine i nešto pitanja koja su brujila u nama, znale samo da postoji put i da nas čeka.

I put se i pojavio!

Jednog popodneva prijateljica je doletjela do mene očarana promocijom jedne knjige koja se zove «Sudbina duše». Na prvi pogled naslov je obećavao, a kad sam malo prelistala knjigu i nasumice pročitala po koji redak izgledalo je bespredmetno nevjerojatno dobro. Jako je mirisalo na ono što nam je trebalo kako bi počeli praviti red u glavi koja je bubnjala od onih stotinu i nešto pitanja. I krenule smo u osvajanje. Sjećam se da sam tada poželjela otići na godišnji  kako bi mogla čitati i upijati. Bila sam toliko ispunjena i na ništa drugo se nisam mogla koncentrirati. Knjiga je bila opijum za moj um i moje srce, te nevjerojatne misli koje su se nekom čudnovatom ljepotom ispreplitale sa svakim mojim titrajem i način na koji su se međusobni prepoznavali i sljubljivali često mi je izmamio suze. Znala sam od te ljepote plakati kao malo dijete. Nešto se je poklopilo u meni i zarezoniralo istim ritmom i taj me je ritam ljuljao i ljuljao! Bilo je divno!

Znate ono, kad ponovno dođe zima pa obučete kaput i zavučete ruku u džep a tamo 100 ili 200 kn, nije bitno, takav trenutak vas uvijek nasmiješi. Tako je bilo sa mnom dok sam čitala knjigu. Kao da je sve to znanje iz knjige bilo negdje u meni zaboravljeno, a sad sam samo zavlačila ruku u sve moje tajne džepove i pronalazila ih posvud. Bila sam poput uspavane Trnoružice  a ova knjiga mi je udijelila  najstrastveniji poljubac i probudila me iz začaranog sna. Ah kako romantično (i bez princa)!

Ali pojavio se i princ, ne baš u klasičnoj formi, kako ono ide ……. i  živjeli su sretno i još nekako do kraja života! Dakle ova priča nije išla u tom smjeru jer ovaj princ nad prinčevima imao je puno nas princeza ali i po kojeg princa (njemu to nije bilo bitno, čudan neki lik). Sad vjerojatno mislite sve i svašta ali ništa od toga nije ni na tragu istine, garant!

Nedugo nakon što sam pročitala knjigu našla sam se na uvodnom predavanju «lika» koji je napisao knjigu «Sudbina duše», dotičnog princa koji nas je u jednom trenutku  predavanja upitao da li smo sretni što imamo ruke. Sjedila sam u šoku i mislila u sebi….»što je sad ovo, što bi morala biti sretna jer imama ruke, pa to je normalno. Svi imamo ruke, dobro ne baš svi ali ok, ne moram sad sliniti jer imam ruke, imam i bubreg, što ću i zbog bubrega morati biti sretna?????»

Danas često znam zagrliti svoje ruke i svoja ramena i zahvaliti im se na toliko  zagrljaja koje su podijelile, na toliko dodira koje su utkale ljubavi, prekrasnih jela koje su skuhale, čak su isplele i džemper i ugrijale jedno divnih srce, treba li još razloga za sreću i zahvalnost?! Mnogi su toga dana pronašli baklju na svom putu. Dobili smo ruku koja te digne kada padneš, dobili smo savjest koja uvijek postavlja prava pitanja i gleda te ravno u oči, postao je naš, poput obitelji, poput krvi a mi smo svi zajedno s njim dobili jedne druge na dar. Sklopila su se prava prijateljstva, prijateljstva koja nisu bazirana na «ti meni, ja tebi» odnosu već odnosi koji su svoju klicu zasadili u čistoći, zalijevani istinom i obasjani ljubavlju. Kad pomislim na sve moje prijatelje (uključujući mamu, tatu i sestru) obasja me neizmjerna sreća i ponos. Govoreći o bogatstvu sada sa apsolutnom sigurnošću mogu reći da su oni moje najuzvišenije bogatstvo i ne mogu se mjeriti sa nikakvim novcima ovoga svijeta. Hvala vam svima, volim vas do neba!

Kao što vidite Bog nam uvijek da ono što tražimo, kao što sam vam već rekla, spremi  najsavršeniji poklon i spusti nam u ruke.

Konačno sam našla i ukrcala se na brod koji će me dovesti sebi. Gorila sam od znatiželje, nestrpljenja i isčekivanja što li će sve biti tamo i nisam imala pojma koliko to traje, da li ću imati morsku bolest, što je s morskim psima, kakva je vremenska prognoza, imam li dovoljno stvari sa sobom, nije me bilo briga, moja želja je bila toliko jaka da mi ništa drugo nije bilo važno.

Često se pitam zašto sam imala tako jaku želju za sobom, ni danas nemam odgovor na to pitanje, jednostavno je ta želja bila tu a ja sam je samo pustila izaći na površinu, nisam je sputavala niti odmicala od sebe, pustila sam je živjeti i dopustila sam sama sebi poslušati je. Svi mi ponekad čujemo u sebi govor naše istine, onaj tihi titravi osjećaj sveobuhvatnosti i dubine samo vrlo često ako ta istina nije u skladu s našim trenutnim stavovima okrenemo joj leđa, a znamo da ne bi trebali i tako sebi zakompliciramo situaciju da ne kažemo život. Ah takvi smo!