Zaljubiti ćeš se u mene i što ću onda ja…. morati ću te voljeti, obožavati, imati ruke u tvojoj kosi i spavati na tvom ramenu,… dolaziti s posla doma…. kuhati ručak i spremati stan, biti nesretna ako te nema, morati ću prati tvoje rublje i podnositi te kada si ljut, šutjeti kada je na programu tekma i trpjeti sve tvoje drage i poludrage prijatelje, morati ću imati kompromise, razumjeti sva tvoja macho stanja i površna prebiranja o životu a ako nešto ne pođe kako treba (a to se uvijek desi) morati ću otići…..
Zato idem odmah i nemoj se, molim te zaljubiti u mene….jer mogla bi te zavoljeti!!!
Kakavo jutro…nikakvo, sivo i bezlično….kao da ne zna što bi samo sa sobom pa se još nije definiralo…a ja mrzim nedefiniranost…sve ono što nema osobnost, snažni identitet,boje….. i ljudi bez identiteta su dosadni…oni su amorfna DNA masa što zagađuje svijet svojom prazninom. Nemaju sebe u sebi, misle samo ono što drugi misle da bi oni trebali misliti…. i hodaju svijetom praznog pogleda.
Oooo spasime me Bože takve polucije bezizražajnosti!