Neki dan sam naletjela na film Žal koji je snimeljen na čarobnoj Maya plaži . Plaža je doista veličanstvena, nalazi se u uvali okruženoj visokim stjenama i bogatoj vegetaciji, prijesak je tamo bijel poput snijega, a more tirkizno. Dok  sam sjedila tamo i upijala svu tu ljepotu nisam se mogla oteti dojmu kako je to oko mene tako božanstveno. Kao i u filmu Žal i oni su mislili kako žive u raju, i sve je bilo tako rajski….sve do jednog trenutka. A onda je raj iznenada postao pakao!

Nakon filma nazvala me je frendica. Između ostalog je rekla rečenicu koja mi je dugo još zvonila u glavi. Rekla je:” Koliko god izgledalo ništa na ovoj zemlji ne može postati raj”!  Razmišljala sam o toj rečenici i rajskim krajolicima Maya bay. Zar je moguće da si nigdje ne možemo napraviti raj, čak i tamo gdje je sve oko nas tako rajski čisto. Očito nije problem u krajolicima koji nas okružuju, oni jesu i tekako rajski, problem je u ovom našem unutarnjem krajoliku kojeg nosimo u sebi. Taj krajolik trebamo počistiti od svog nagomilanog “smeća” kojeg smo pokupili hodajući ovom stazom zvanom život. Kada stvorimo raj u sebi, tada više nećemo morati bježati od svijeta i sakrivati se na nekim dalekim otocima skrivenim od pogleda ili utopljenim u iluzije, tada će svaki kutak ovog svijet postati raj, i biti će sasvim svejedno da li hodamo Manhattnom ili Maya beach-om. Raj se ne nalazi nigdje dalje nego u nama samima, negdje u našim srcima. Samo trebamo zaroniti u sve naše slojeve i doprijeti do vlastitog iskona, čistog i ljubavnog, do raja kakvog do sada nismo mogli zamisliti ni u najluđim snovim. A on je stalno tu i samo čeka da ga otkrijemo. Kako jednostavno i kako veličanstveno.

Sve više u sebi komprimiram energiju ideje za novi ciklus, novu izložbu koja će se zvati Cat Walk. Biti u neposrednom kontaktu s ovim zvjerkama bilo je savršeno iskustvo, staviti ruke na njihovo tijelo i osjetiti tu snagu koja treperi u svakom atomu ovog čarobnog bića. Imaju moć, imaju opaku moć. Dok sam bila uz njih i sljubljivala se s njihovom energijom nisam se mogla oteti dojmu veličanstvenosti i dostojanstva kojeg su nosili u sebi. Jednostavno im se morate diviti, toj snazi i toj moći koju posjeduju.  Taj novostvoreni osjećaj nastanio se u meni,  ostao je umotan u moj dah, začahurio se, a onda je ponovno zatitrao dok sam se spuštala na bambusovom splavu niz rijeku. U jednom trenutkiu sam se okrenula iza sebe i pogledala na džunglu koja je poput svodova katedrale grlila rijeku. I đungla je imala tu moć, divlju neukrotivu snagu poput one u tigrovima. Kao da je ta energija imala isti izvor koji je nosio esenciju slobode, divljine, neobuzdanosti. Pomalo zastrašujuća je bila misao kako ovdje nama napisanih zakona, semafora, konobara, reda ili zaštitara, tu ne pomažu pravnici, rupe u zakonu ili bilo kakve olakšavajuće okolnosti,  tu nema milosti, suosjećanja, pomoć unesrećenima, sos telefona ili bilo što slično tome….jedino pravilo koje ovdje vlada je pravo na borbu za život ili smrt. Zakon džungle! That’s it!!  Zanimljivo je to, taj uvid titra u meni i treba mi da se sva ta nakupljena divljina i moć zakovitlaju poput najsnažnijeg vihora i raspu po platnu u svakom titraju boje!!

Biti će to slike  za pamćenje, da Cat Walk!!!!

 Karen, Hmong, Yao, Lisu, Akha, Lahu, Lau, Thin, Khamu.. neka su od plemena koji još žive u okolici tzv. the Golden Triangle gdje se spajaju Tajland, Burma i Laos.  Naša Scorpion tour krenila je iz Chang mai džipovima prema planinama  na sjeveru. Nakon off road vožnje avantura se nastavlja dvosatnim trakkingom kroz džunglu do prekrasnog domorođačkog sela na obali rijeke. Kada smo se popeli do sela (tek nekolicina koliba) već je polako padala noć…Badnja noć…noć ne tako bijela i tiha al jednako sveta, čarobna i ljubavna. Sa našim novim domorođačkim prijatelhjima sjedili smo oko vatre i djelili osmjehe…  umjesto kuglicama ukrašene jelke imali smo bambusovu granu okićenu s “pahuljama” izrezanim od papirnatih maramica. Nebo je bilo kristalno čisto a zvijezde, zvijezde su bile toliko sjajne da se činilo kao da je netko dijamante rasuo nebom.

opširnije »