Neki dan sam naletjela na film Žal koji je snimeljen na čarobnoj Maya plaži . Plaža je doista veličanstvena, nalazi se u uvali okruženoj visokim stjenama i bogatoj vegetaciji, prijesak je tamo bijel poput snijega, a more tirkizno. Dok sam sjedila tamo i upijala svu tu ljepotu nisam se mogla oteti dojmu kako je to oko mene tako božanstveno. Kao i u filmu Žal i oni su mislili kako žive u raju, i sve je bilo tako rajski….sve do jednog trenutka. A onda je raj iznenada postao pakao!
Nakon filma nazvala me je frendica. Između ostalog je rekla rečenicu koja mi je dugo još zvonila u glavi. Rekla je:” Koliko god izgledalo ništa na ovoj zemlji ne može postati raj”! Razmišljala sam o toj rečenici i rajskim krajolicima Maya bay. Zar je moguće da si nigdje ne možemo napraviti raj, čak i tamo gdje je sve oko nas tako rajski čisto. Očito nije problem u krajolicima koji nas okružuju, oni jesu i tekako rajski, problem je u ovom našem unutarnjem krajoliku kojeg nosimo u sebi. Taj krajolik trebamo počistiti od svog nagomilanog “smeća” kojeg smo pokupili hodajući ovom stazom zvanom život. Kada stvorimo raj u sebi, tada više nećemo morati bježati od svijeta i sakrivati se na nekim dalekim otocima skrivenim od pogleda ili utopljenim u iluzije, tada će svaki kutak ovog svijet postati raj, i biti će sasvim svejedno da li hodamo Manhattnom ili Maya beach-om. Raj se ne nalazi nigdje dalje nego u nama samima, negdje u našim srcima. Samo trebamo zaroniti u sve naše slojeve i doprijeti do vlastitog iskona, čistog i ljubavnog, do raja kakvog do sada nismo mogli zamisliti ni u najluđim snovim. A on je stalno tu i samo čeka da ga otkrijemo. Kako jednostavno i kako veličanstveno.
